Hi-Res muzika i plejeri

Hi-Res muzika

Nastavljamo sa edukativnim tekstovima i ovoga puta pišemo o jednoj veoma zanimljivoj temi – High Resolution muzičkim formatima, odnosno skraćeno Hi-Res muzici.

Muzika je sastavni deo savremenog života. Neko sluša muziku samo da popuni tišinu, neko je koristi kao motivaciju tokom posla ili treninga, dok neko pak voli da se zavali u fotelju i potpuno se posveti slušanju muzike. Ukoliko sebe pronalazite u ovoj poslednjoj grupi ovaj tekst će vam biti posebno zanimljiv, a nadamo se i koristan.

Audio CD i MP3 fajlovi

Da krenemo prvo od nekih poznatih osnova, tj. od originalnog audio diska koji kupujete u prodavnici i popularnog MP3 formata koji najčešće skidate sa interneta.

Audio CD je najzastupljeniji fizički medij za distribuciju digitalne muzike i može se kupiti u bilo kojoj prodavnici muzičkih izdanja, pa čak i na trafici. Nudi pristojan kvalitet zvuka, međutim zbog svoje veličine i osetljivosti nije baš praktičan za prenosive uređaje.

Iz potrebe za nekim kompaktnijim rešenjem nastao je MP3, kompresovani format koji značajno smanjuje veličinu digitalnog muzičkog fajla, i to otprilike 10 puta manje u odnosu na CD. Zbog svoje male veličine MP3 format je utabao stazu za digitalnu distribuciju muzike putem interneta u vidu preuzimanja (download) ili strimovanja, te je vrlo brzo stekao ogromnu popularnost koja i dalje traje.

Svako ko je bar jednom prebacio Audio CD u MP3 zna da kvalitet zvuka više nije isti, tj. da se kompresijom u MP3 format gube pojedini sitni detalji sa snimka kako bi finalni MP3 fajl bio što manje veličine. Ovakav kompromis je prihvatljiv ukoliko je prenosivost presudna i posebno je bio značajan ranijih godina kada su prenosivi plejeri su imali malu memoriju a brzina interneta se merila u kilobajtima.

Međutim, u današnje vreme kada čak i mobilni telefoni imaju trocifren broj gigabajta pa memorija više ne igra ključnu ulogu, sve je više onih koji žele nešto kvalitetnije, nešto što će bliže dočarati ugođaj poput slušanja muzike sa diska, ili još bolje uživo. Ovo je dovelo do pojave novih digitalnih formata koji ne samo što su potpuno ekvivalentni audio disku, već pojedini mogu i da prevaziđu isti po kvalitetu.

– “Imam originalni CD. To je najbolje, zar ne?”
– “Ne.”

Šta je to Hi-Res muzika? I ima li smisla?

Iako ova vrste muzike nije standardizovana, Hi-Res muzikom se smatraju svi digitalni procesi i formati koji omogućuju reprodukciju muzike sa rezolucijom većom od standarda koji se koristi kod muzičkih diskova (Audio CD). Prevedeno na neke konkretne vrednosti, za Hi-Res muziku se smatraju svi formati koji imaju rezoluciju 24-bit/96kHz ili veću, dok audio CD koristi 16-bit/44.1kHz. Ukoliko vam ovi brojevi trenutno nisu jasni, bez brige, objasnićemo ih detaljnije u daljem tekstu.

Veća rezolucija muzike znači više dostupnih podataka o originalnom snimku, pa Hi-Res muzika donosi i neke sitne detalje koji su se do sada mogli čuti samo kod analognih zapisa poput gramofonskih ploča, na primer povlačenje prstiju preko žice gitare ili tihi uzdah pevača. Ovi detalji možda deluju nebitno, ali upravo oni daju muzici posebnu čar i stvaraju doživljaj kao da ste zaista na koncertu sa muzičarima ispred vas.

Trenutno se koristi 5 formata koji podržavaju neophodnu rezoluciju za Hi-Res muziku:

  • FLAC (Free Lossless Audio Codec) – najpopularniji format za Hi-Res muziku, omogućava i mali stepen kompresije bez gubitaka na kvalitetu
  • ALAC (Apple Lossless Audio Codec) – alternativa FLAC formatu koju je razvio Apple
  • WAV (Waveform Audio File Format) – jedan od najranijih nekompresovanih muzičkih formata, razvijen za Windows računare
  • AIFF (Audio Interchange File Format) – format razvijen za Machintosh računare
  • DSD (Direct Stream Digital) – novi format namenjen audiofilima

Pomenuti FLAC, ALAC, WAV i AIFF spadaju u grupu takozvanih PCM audio formata, dok DSD ne pripada ovoj grupi obzirom da beleži zvuk u digitalni format na drugačiji način. S tim u vezi, rezolucija DSD formata se ne obeležava kao kod ostalih, ali više o tome kasnije.

Konverzija analognog na digitalni zvuk – i obrnuto

Začetak svake muzike predstavlja analogni signal iz muzičkih instrumenata. Ovaj signal sadrži najsitnije zvučne detalje koji se u studiju snimaju sa naprednom opremom kako bi se sačuvalo što više ovih detalja. Studijski “master” snimci nisu namenjeni za komercijalnu upotrebu iz praktičnih razloga, ali se veoma uspešno “preslikavaju” na analogne medije poput gramofonskih ploča tako da gotovo svi bitni detalji ostaju sačuvani. Međutim, kada su u pitanju digitalni snimci za komercijalnu upotrebu, tu je situacija malo drugačija.

Digitalni audio snimak predstavlja približnu aproksimaciju analognog signala i nikada nije potpuno jednak originalnom analognom snimku. Eto, priznali smo da je analogna muzika kvalitetnija od digitalne, a sada da vidimo o čemu se tu tačno radi. 🙂

Da bi se analogni signal predstavio u digitalnom obliku, tokom snimanja vrše se merenja istog u određenim vremenskim intervalima i dobijeni rezultati beleže kao digitalni podaci (Analogno-Digitalna konverzija). Prilikom reprodukcije muzike na osnovu ovih podataka opet se formira izlazni analogni signal (Digitalno-Analogna konverzija), koji se zatim reprodukuje na zvučnicima ili slušalicama.

Sličnost analogne muzike koja se formira iz digitalnog formata sa originalnim analognim snimkom direktno je povezana sa rezolucijom (kvalitetom) digitalnog snimka, a nju određuju dva parametara – dubina i učestanost.

Dubina snimka se obeležava u bitovima i predstavlja preciznost sa kojom je moguće predstaviti vrednost izmerenog analognog signala u datom trenutku. Standardna muzika koristi 16-bit dubinu koja omogućuje beleženje 65.536 različitih nivoa signala, dok Hi-Res muzika koristi 24-bit dubinu koja ovaj broj podiže na čak 16.777.216. Impresivno, zar ne?

Obzirom da broj bitova određuje nivo signala samo u datom trenutku, da bi se formirao konačni snimak potrebno je muzici dodati i drugu dimenziju, tj. vreme.

Vreme je standardna veličina koja se ne menja, pa kada govorimo o vremenu kod rezolucije muzike zapravo se misli na učestanost merenja signala po sekundi. Učestanost se obeležava u hercima (Hz) i predstavlja broj koliko puta se analogni signal meri u jednoj sekundi. Standardna muzika koristi 44.1kHz, što znači da se u svakoj sekundi 44100 puta izmeri vrednost analognog signala. Kod Hi-Res muzike ova vrednost je nešto veća i najčešće se koristi 96kHz (96000 merenja) ili 192kHz (192000 merenja), a može da ide i do 384kHz sa aktuelnim high-end čipovima.

Finalni rezultat Hi-Res snimka je formiranje analognog zvuka koji je znatno približniji originalu i superiorniji od CD kvaliteta, što donosi mnogo više uživanja u slušanju muzike.

DSD audio format

DSD audio format su razvili Sony i Philips za potrebe Super Audio CD (SACD) plejera, novije vrste plejera koja je trebalo da zameni klasične CD plejere i donese kvalitetniji zvuk ljubiteljima ove vrste muzičkog medija. SACD plejeri nažalost nisu postali popularni kako se prognoziralo, međutim obzirom da DSD format ima zvuk koji je približniji analognom zvuku u odnosu na Hi-Res PCM formate, ubrzo je našao primenu u drugim oblastima od kojih su najznačajnije studijsko snimanje zvuka i distribucija Hi-Res muzike putem interneta.

Pomenuli smo ranije da je DSD ne pripada PCM formatima i da ima drugačiji način skladištenja muzike u digitalni format, pa da ukratko objasnimo o čemu se radi.

DSD format podrazumeva očitavanje signala sa učestanošću od 2.8MHz (64 puta više od 44.1kHz kod CD kvaliteta), ali se signal predstavlja samo sa jednim bitom kroz Sigma-Delta modulaciju.

Ovo znači da se nivo analognog signala predstavlja gustinom bitova, a ne njihovom vrednošću kao kod PCM formata. Ukratko – što više bitova ima u jednom vremenskom intervalu, to je signal jači, pa je istovremeno analogni signal u direktnoj korelaciji sa gustinom bitova.

DSD takođe ima i još preciznije varijante, pa pored osnovne sa učestanošću od 2.8MHz (DSD64) postoji i 5.6MHz (DSD128), 11.2MHz (DSD256) i 22.4MHz (DSD512).

Iako je nešto kvalitetniji od ostalih Hi-Res formata, DSD nažalost nije previše rasprostranjen, pre svega jer je izbor muzike dostupne u DSD formatu još uvek vrlo skroman, ali i zbog toga što plejeri koji mogu da reprodukuju isti pripadaju višem cenovnom rangu.

Šta je potrebno za reprodukciju Hi-Res muzike

Ukratko, malo želje za boljim zvučnim iskustvom i malo novca. Suprotno nekom opštem ubeđenju, ulaz u svet Hi-Res muzike ne mora uopšte da bude papreno skup i komplikovan jer danas postoji širok izbor savremenih muzičkih uređaja koji sadrže 24-bit DAC čipove sposobne da reprodukuju Hi-Res muziku.

U listi ispod navešćemo neke od mogućih opcija za reprodukciju Hi-Res muzike:

  • USB D/A konvertori (USB DAC) – za one koji najčešće slušaju muziku sa desktop i laptop računara, osnovni model kao što je FiiO K1 predstavlja pristupačan izbor koji u kombinaciji sa dobrim slušalicama ili zvučnicima donosi osetan skok u kvalitetu zvuka.
  • Svi savremeni stereo i AV risiveri imaju integrisane DAC čipove koji bez problema reprodukuju sve Hi-Res PCM formate, dok jači modeli takođe podržavaju i DSD.
  • Mrežni audio plejeri su specijalizovani za reprodukciju svih vrsta digitalnih audio formata, uključujući i Hi-Res muziku. Povezuju se na ozvučenje isto kao i standardni CD plejeri što ih čini odličnim izborom za nadogradnju nekog postojećeg starijeg Hi-Fi sistema.
  • Za slušanje muzike u pokretu postoje posebni džepni Hi-Res digitalni plejeri koji imaju znatno kvalitetniji zvuk od mobilnih telefona ili MP3 plejera.

Iako svi navedeni uređaji imaju i modele iz višeg cenovnog ranga, onima koji tek ulaze u svet Hi-Res muzike čak i oni najpovoljniji doneće osetno bolji zvuk pa ne treba previše razmišljati prilikom izbora prvenca. Odaberite neki i prepustite se dobrom zvuku, vreme je da opet otkrijete vašu omiljenu muziku.